Postoji izvrstan dokument objavljen 2009. vezano uz pariški sporazum koji kaže da će zgrade biti ključne u transformaciji kompletne industrije energetskog sektora. Iz jednostavno razloga jer zgrade danas troše 40% ukupne potrošene energije u svijetu i preko 70% električne energije. U bilo kojoj razvijenoj zemlji Dakle, preko 70% električne energije troše zgrade. Sada govorimo o svim zgradama koje sam rekla, mogu biti od stambenih do poslovnih, proizvodnih i tak dalje. Isti taj dokument kaže da tehnologije postoje na tržištu da bi omogućili veliku transformaciju tog sektora. Jednostavno treba primijeniti te proizvode. Mi ne primjenjujemo nove tehnologije, ne primjenjujemo analize u tom sektoru na način na koji bi to trebalo napraviti. Ono što mi recimo vidimo da čak i na modernim zgradama sa perfektnim modernim sustavima nadzora i upravljanja ono što mi gledamo što se događa je, u isto vrijeme radi sustav grijanja, hlađenja, ventilacije, mehaničke ventilacije, svi prozori su otvoreni i korisnici su nezadovoljni. Kako se to može dogoditi u 21. stoljeću na modernoj novoj zgradi sa modernim sustavom upravljanja, to je sada pitanje. To vam pokazuje zapravo neučinkovitosti te cijele industrije. Danas senzorika senzor, nešto što mjeri temperaturu, nebitno je koji parametar, je vrlo, vrlo jeftino. Imate zgrade koje imaju tisuće senzora po sebi. Svi ti podaci se prikupljaju na neko centralno računalo, a to je fenomenalno. Imate toliko podataka s kojima možete nešto radit, s kojima odmah možete zaključit, pogledat dvije brojke i reć čekaj malo pa ja na 5. katu imam istovremeno mi radi i grijanje i hlađenje, pa nešto ne valja, pa daj neka neko ode gore pogledat šta se događa. To još nije postalo pravilo struke. Mi to još uvijek ne radimo. Mi još uvijek u tom segmentu gledamo te sve podatke i ništa pretjerano inteligentno na temelju njih ne zaključujemo. To je kao da odete kod liječnika, napravite hrpu pretraga, dobijete nalaz, pogledate ga i ništa iz njega ne zaključite.

Možemo reći da je problem veliki sa konvencionalnim graditeljstvo što ne koristi znanja koja bi mogao inkorporirati da bude pametniji i održivji. Znači mi tu pričamo o onoj klasičnoj sintagmi za što manje para, što više stambenih kvadrata.

Zapravo ono što je jako zanimljivo da ljudi kada nisu imali toliko raspoloživih tehnologija su bili puno inteligentniji u načinu na koji su gadiil zgrade u kojima obitavaju u kojima rade i tako dalje.

Ono što je u Hrvatskoj po meni žalosno, što je drvena arhitektura tradicijska arhitektura, potpuno gurnuta, zanemarena, odbačena i prešlo se na onu neku masovnu gradnju, klasičnu, znači opekom i armiranim betonom. Nekako su ljudi imali potrebu se odmaknuti od tih malih objekata koji nisu možda primjereni za više obiteljsko stanovanje i zapravo se zanemarilo to da je nju moguće prilagoditi vrlo lako suvremenim potrebama stanovanja. Trenutno se nalazimo na Trešnjevci, blizu Trešnjevačkog placa u jednoj gustoj izgrađenoj strukturi gdje smo prije možda nekih pola godine završili objekt, stambeni, koji je građen drvenom konstrukcijom u kojem se nalazi moj ured arhitektonski koji se zapravo prvenstveno i bavi projektiranjem objekata od drvene konstrukcije i često koristimo prirodne materijale za izolaciju kao što je na primjer slama. Na kući koju smo projektirali za klijenta koji je imao želju graditi drvom i slamom, građeno je na padini gdje zapravo smo samim prilagodbom terenu napravili poluetaže unutar kuće, kako bismo radili što manje iskopa u terenu. Dodatno je investitor želio direktno orijentirati kuću na jug što je bilo zapravo u pomaku u odnosu na pad terena pa je zato zapravo stvorena ta jedna zanimljiva rotacija kuće koja je dozvolila da se instaliraju fotonaponi i solarni kolektori koji se koriste za proizvodnju energije i pripremu tople vode. Ima zapravo spremnik od 1000 litara ja mislim koji onda akumulira tu toplinu i onda može po dva, tri dana sve ono što je potrebno za kuću osigurati bez znači aktivacije same peći. Isto tako je prema jugu orijentirana jedna velika staklena stijena koja onda zimi omogućava da zapravo se vrlo malo troši na grijanje. Sustav koji je korišten je bila drvena konstrukcija koja je ispunjena sa balama slame. Kao unutarnja obloga je recimo korištena glinena žbuka i recimo ta glinena žbuka je isto iznimno dobar materijal za mikroklimu prostora. Navlači u sebe zapravo višak vlage ako postoji u prostoru, onda opet kad je zrak suh ispušta tu vlagu i čini kvalitetnu mikroklimu za onoga koji živi unutra.

Mi imamo sick building sindrom ili sindrom bolesti zgrada. Materijali koji danas dolaze iz kemijsko građevinske industrije, razna otapala, razni sintetski materijali, mi ih dišemo. I uglavnom to se kumulativnim efektom sve odražava na naše zdravlje.

Pa iskreno šta mene najviše smeta što se ne osjećam dobro u prostoru koji je cijeli hermetički zatvoren sa puno najlona, puno ljepila, boja, jednostavno imaš osjećaj da taj prostor ne diše. Odnosno stare objekte, stare kuće, kamene jednostavno osjećaš da je to živi materijal, da diše. Ili drvena kuća ili kamena kuća ili zemljana kuća. Ono, taj osjećaj je ono, ključan.

Jako puno arhitekata uključuje sve više i više prirodne materijale. Educiraju se za njih kako bi ih mogli uključiti u svoje projekte. Mi imamo u Zagrebu u elitnom kvartu podsljemenske zone 10-ak nevjerojatnih kuća od slame za koje nikad nećete znati da su od bale slame. Često su autori arhitekti koji su radili za svoje potrebe. Prednosti stanovanja u kućama od prirodnih materijala su velike i značajne. Prije svega imamo ambijenta koji su napravljeni od materijala koji nisu toksični. Imamo ambijente koji fenomenalno reguliraju omjer vlage u prostorijama. Dobrim dizajnom, koji se vrlo često uključuje na primjer pasivno solarna arhitektura u ovu cijelu priču, je to da imamo objekte koji su pasivno pametni, ajmo to na taj način reći. Nema neke visoke tehnologije koja regulira, ne znam iskorištavanje zimskoga sunca, hlađenje, grijanje i tako dalje. Život u takvim objektima, svi će se složiti, da imaju jednu posebnu mikroklimu. Mi gradimo kuće koje pomažu ljudima. Mi gradimo kuće koje su prijatelji svojih ukućana.

Ako hoćeš raditi održivo prvo vidi da li ti stvarno treba neka nova gradnja ili nešto možeš napraviti sa postojećim, sa prenamjenom, sa rekonstrukcijom. Tu je obično manji ekološki otisak. A ako ne možeš, onda pametno gradi i pametno biraj mjesto gdje ćeš graditi. Recimo, kako ti upada sunce na parcelu ili na zgradu, da li imaš vjetar, da li prirodno možeš nešto ventilirati dobro. Kako ti se kreće voda, kakav ti je nagib… Sve to unaprijed ako razmišljamo onda zapravo možemo izbjeći parcele koje nam donose probleme ili koje nam zahtijevaju velike količine energije poslije za tu kuću da bismo je grijali, hladili, da bismo živjeli u njoj.

Ako gledamo pravu održivu gradnju onda bi to trebalo biti zaista od početka kada materijal nastaje do toga kada se on ugrađuje u zgradu i način na koji se zgrada koristi. To je ono zaista puritanski način održivosti. Međutim, vijek trajanja jedne zgrade nije samo dok ju mi koristimo nego i kada tu zgradu treba demolirati. To je isto količina energije koja se troši, isto nešto o čemu trebamo razmišljati.

Ideal gradnje je nekako koncipiran da zapravo nema otpad nego jednom kad se nešto proizvede, kad se taj resurs iz prirode izvadi i iskoristi, on se ponovno može uvijek iznova i iznova koristiti. Nije ono od kolijevke do groba, nego od kolijevke do kolijevke.

U 20. stoljeću nismo znali toliko o održivosti. Imali smo fosilne izvore energije, činilo nam se da ih ima beskonačno puno no nismo znali koliko su drastično štetni zapravo za nas, za cijeli planet i onda je bilo lako. Izgradi bilo kakvu kuću, od bilo čega, stavi unutra strojarnicu koja će biti dovoljno velika da to ohladi, zagrije, uvijek može biti…tehnologijom se uvijek to može riješiti. E, ali koje su posljedice.

Do nedavno, jedini kriterij o kojem smo razmišljali je bio kako da meni bude ugodno i spreman sam platiti cijenu energije koja god je trenutno na tržištu. Primjer toga je Amerika gdje je cijena električne energije znatno niža nego u Europi i Amerikanci troše oko duplo energije u odnosu na neke druge europske zemlje za zadovoljavanje svojih životnih potreba. Zašto? Zato što je ona tamo konkretno jeftinija. Mi smo tek u zadnje vrijeme počeli razmišljati o tome da možda narušavamo balans općenito zemlje u kojoj živimo, da se događaju neke klimatske promjene, da energija postaje jako skupa, da postaje manje dostupna u nekim slučajevima. Da može ne želimo koristiti fosilna goriva i tek smo u zadnjih nekoliko jedno 2 desetljeća počeli razmišljati ok, da li ja mogu te potrebe zadovoljit na neki pametniji način?

Nalazimo se u uredu od Održivo u Splitu, gdje inače radi tim od 5 zaposlenika specijaliziranih za održivu gradnju. Svih 5, 6 kolega svi su sudjelovali u samom dizajnu, ali inicijalno osnovna ideja je naravno moja. S time što se pokazalo u praksi dosta kompleksno biti istovremeno i investitor i projektant i treba vodit o budžetu razmišljanje i još razmišljat da to bude realno izvedivo, da ne ostane samo na papiru. Pa glavni koncept kuće je da smo htjeli jednostavno sve ono šta smo naučili u zadnjih 10-ak godina da primijenimo. To znači da šta je moguće bolje dizajniramo po načelima pasivne arhitekture samu kuću, a i da iskoristimo materijale za koje mislimo da su optimalni. Glavna masivna konstrukcija je drvena dok je ispuna i sama masa zida je od, beton od konoplje popularno zvan hempcrete jer smo jednostavno dugoročno istraživali koji bi materijal bio najbolji i zdravstveno i što se tiče utjecaja na okoliš i šta se tiče održavanja i došli smo do konoplje. Kuća je inicijalno trebala biti mala, međutim kako je evo, treće dijete smo u međuvremenu dobili tako da sama kuća, stambeni dio je oko 110 metara kvadratnih dok ima još 50, 60 kvadrata u proizvodno gospodarskom dijelu. Tako da je to u stvari stambeno gospodarski na neki način sklop, kao jedna mini farma. Baš za tu intenzivnu proizvodnju povrća. Pa bilo je 10-ak kriterija. Južna orijentacija, lagani nagib prema jugu tako da je idealno osvijetljeno i toplo zimi, a hladnije ljeti. Da je relativno blizu gradu radi obrazovnog sustava za djecu, da je plodna zemlja radi uzgoja hrane i ono, da je relativno zaštićeno od vjetra što je u Dalmaciji dosta važno.

Tražili smo zemlju godinama, ništa nam nije odgovaralo ili cijena ili lokacija ili nesređeni vlasnički odnosi. Onda je suprug sasvim slučajno stao ovdje i pitao ovaj čovjeka preko puta kao, da li slučajno netko prodaje zemlju ovdje. On je reka, evo tu moj rođak preko puta i to je to bilo. Znači baš slučajno. Projekt je zapravo osmišljen ne samo po našem, mom nekom guštu nego i da bude funkcionalno sve. Znači da s obzirom da planiramo modem market garden ko što sad ovdje imamo jedan mali djelić. Tako je sve zamišljeno zapravo da funkcionira, da nam je jednostavno sve to skupa osmišljeno, da nam je lako i dok se bere, dok se zaljeva i dok se pakira. Znači sve imamo nekako prilagođeno tom vrtu koji kasnije mislimo, čim se mislimo bavit. Način kako na relativno malom prostoru imat veliku količinu proizvoda ili zapravo povrća na neki način, ali mislim regenerativna poljoprivreda. Znači nije invazivno, nema nikakvog korištenja umjetnih ni gnojiva, ni pesticida, herbicida. Mi sad imamo samo širok vile, rahlimo zemlju i to je to. U poljoprivredu me privukla hrana prvo jer smo ja i suprug već dosta godina ajmo reć u makrobiotici. On ima nekakvih zdravstvenih problema, pa malo ja, pa malo smo tako istraživali došli do toga…

Fast foodovi, nezdravo se hrani, uopće ne razmišljam šta jedem i pijem i ono, samo daj. I u jednom trenutku udarim u zid i skužim da dalje ne ide. Smršavim 40 kg u 6 mjeseci i ono, promijenim total život kroz prehranu, kroz… Najviše šta se promijeni ono, način kako mozak radi.

Počneš razmišljati o odjeći, obući pa počneš razmišljati o tome gdje živiš. Shvatiš da živiš u okruženju sa puno plastike, iverice koja je sa puno ljepila pa se to sve osjeća kako to udišeš. Dođeš na selo skroz drugi zrak. Dođeš u grad sve smrdi. Znači, počneš shvaćat da nije to baš svejedno više. Onda nekako na kraju dođeš i do ovoga. Do drveće kuće od konoplje. Pa ja se nadam da 2 godine, da će bit više manje gotovo. On[Mein Mann] mislim za godinu možda, ali mislim da je to preoptimistično.

Ako vi kao vlasnik nećete koristit tu zgradu onda je vaš odnos i percepcija prema tome na koji ćete način to graditi znatno drugačija. Dakle ako danas postoji investitor koji gradi za nešto što će kasnije iznajmljivati, a netko drugi će plaćati račune za energiju onda je to naravno jako drugačije.

Ako mi se nešto vrati kroz 10, 20, 30 godina onda je meni u sebičnom interesu napraviti neki izbor koji je ekološki, premda danas može se činiti da je to čisto ono, bacanje novaca u vjetar. Mislim, taj vjetar će se vratiti.

Ako projektiram kuću da je energetski…više proizvodi čak nego šta troši, i da su ti troškovi i do 80, 90% manji. To znači pričamo o ozbiljnim iznosima dugoročno, a ljudi su naučili, jel, samo kratkoročno gledat kolko potroše i ovaj… Nevjerojatno ljudi ozbiljnije doživljavaju kupovinu auta nego kupovinu kuće i projektiranje.

Ono što ljudi često nisu svjesni da je vrijeme povrata investicije za dodavanje izolacije jako, jako dugačko. Kad kažemo jako dugačko govorim o 10, 15, nekad čak i više godina. Za razliku od toga postoje promjene u recimo tehničkim sustavima. Dakle u sustavima grijanja, hlađenja, ventilacije koju možete napraviti koje će vas dovesti do puno bržeg nekog konačno rezultata, puno su kraća vremena povrata investicije. Zašto se to ne događa? Zato što je najlakše zamijenit izolaciju i zapravo subvencionirati takve stvari nego zapravo sagledati cijeli sustav. Neko je pravilo struke da svaki stupanj temperature gore ili dolje, povećava vaš račun od prilike za 3 do 5%. Za grijanje, odnosno za hlađenje. Dakle, 20 stupnjeva i 22 stupnja je relativno velika, veliko povećanje u vašim računima. Dakle, mi kada promišljamo o energetski učinkovitim rješenjima nikada ne promišljamo u kontekstu toga da sad štedimo energiju pod svaku cijenu, da je ljudima nelagodno. Nikome ne preporučam da smanjuje na 18 stupnjeva, ali kako zadovoljiti uvjete uz što nižu potrošnju resursa. To je pravo pitanje.

Glavni problem konvencionalnog graditeljstva je u tome što se stvari ne optimiziraju. Što su često stvari predimenzionirane. I što se u tom procesu ne štede dovoljno resursi. To je jedan problem. Drugi problem je što je izbor materijala se ne propituje. Ne propituje se ekološki otisak nekog materijala, koja je njegova stvarna cijena dok je proizveden taj cement, to željezo, taj aluminij, to staklo… Koliko je tu transporta i koju ustvari, koju cijenu plaća naš planet za tu priču. Jer je graditeljstvo jedna ogromna grana u ukupnoj priči gospodarstva i kao takav je odgovoran za jako puno otpada i za jako veliku količinu emisije štetnih stakleničkih plinova. E, to graditeljstvo moderno ne uzima u obzir.

Tradicionalna proizvodnja cementa generira tri puta više CO2 od globalne zrakoplovne industrije.

Ugljični otisak materijala je brojka koja nam govori o tome koliko se energije potrošilo i koliko se ugljika, odnosno stakleničkih plinova emitiralo, ispustilo u atmosferu od trenutka veđanje neke sirovine pa kroz njezinu preradu, pakiranje, transport i tako dalje i tako dalje. Do ugradnje u našu građevinu. Dakle, kad se sve to zbroji, onda dobijemo jednu tablicu koja nam govori kako tu kotira koji materijal. Što je manji taj ugljični otisak i šire ekološki otisak, to bolje. Problem sa materijalom kao što je beton, cigla, čelik, aluminij, generalno metali, problem je u tome što jako puno emisija, stakleničkih plinova, se dogodi kroz cijeli taj proces. Dakle, gdje god trebamo ogromnu količinu topline za nešto napraviti, trenutačno imamo problem zato što se za to uglavnom koriste fosilna goriva. Znači ugljen, nafta, plin. Naravno, treba sve učiniti da se ta industrija prebaci na obnovljive izvore. Ja vjerujem da će se pojaviti na konvencionalnim materijalima ti mali certifikati o tome koji je ugljični otisak, možda čak i ne samo ugljični otisak jer vjerujem da idemo prema poreznoj politici koja će oporezivati to. Da će nam postojati sve skuplji materijali koji su sa velikim ugljičnim otiskom, a relativno jeftiniji materijali koji su sa nižim. Gledam ljude kako se muče sa izborom da umjesto stiropora stave mineralnu vunu na kuću za izolaciju. Stiropor još uvijek nije oporezovan toliko koliko bi trebao biti pa je najjeftiniji. Ili bi radio zid od slame koji je fantastičan. Diše prekrasno, iskorištava tu otpadnu zapravu masu, a to se doživljava sada kao ta neka žešća alternativa, ezoterija i ne znam, hipijada, kako smo nekada mislili o pasivnim kućama. Emitiramo u atmosferu jako puno stakleničkih plinova, jedan od njih je ugljični dioksid i zapravo si stvarno planetarnu klimu koja nam može prouzročiti generalno izumiranje jako velikog dijela životinjskih i biljnih vrsta, a i pad naše civilizacije. E sad, fotosinteza je prirodni način regulacije klime. Ako nam biljke već povuku u sebe nešto. Mi kad to drvo posiječemo, mi smo zapravo taj ugljik koji je biljka pohranila u sebe stavili u zid gdje će on jako dugo biti pohranjen. Znači neće se vratiti u atmosferu, neće doprinositi daljnjem klimatskim promjenama, nego smo ga pohranili.

Ono što mi iskreno radimo je super romantično i ljudima je privlačno, ali je realno puno teže i traži puno više ili osobno angažmana i vremena ili više financija. Zato to i većina ne radi jer je kompleksnije raditi kuću od konoplja, drva, cijelu ozelenjenu, nego naručit gotovo ove blokete i beton… Dio toga je i u samim majstorima jel, nemamo dovoljno specijaliziranih majstora za ovu prirodnu gradnju tako da…

Izuzetno veliki broj ljudi ima interes za gradnju zdravijih domova. Baš veliki. a to znam, tu smo kroz Z.M.A.G. savjetodavnu službu, ja imam godišnje između 450 i 500 savjetovanje koji su uglavnom vezani za graditeljstvo. Ako pogledate da mi pričamo o maloj jednoj zemlji, kao što je naša, da u stvari je to značajan broj, broj ljudi se interesira. Znači imamo interes, imamo tržište u formiranju, ali nedostaje kvalitetnih izvođača. Znači ono što mi radimo, kroz našu Akademiju prirodnog graditeljstva, to su naše radionice i tako dalje, mi pokušavamo dati tehnike znanja, vještine, prenijeti ljudima koji će od toga raditi posao. Znači nama su u fokusu izvođači. 5, 175 i 5 to je 185 i po 5 centimetara sa svake mjere sa strane za ovaj čep. Znači visina ovog čepa je 5cm. Krećemo od projektiranja, pozicioniranja objekata, izbora lokacije, čitanje nacrta. Znači ljudi surađuju sa arhitektima. Najčešće gradimo kuće od slame, drvena kanatna konstrukcija, ispuna zidova od slame, glinene žbuke iznutra. Najčešće vapnene žbuke izvana. Dijelovi fasadi idu uzavisno o tome kakav je gdje pozicionirani, kakav je objekt, da li u drvo, da li u nekakav lim ili ostaju sa velikim strehama kompletne u glinenim ili vapnenim žbukama. Radimo zelene krovove. Znači ekstenzivne krovne vrtove. Gradimo raketne masivne peći… U kratko, sve i svašta. Tako da je Akademija prirodnog graditeljstva cjelovita edukacija za graditelje, investitore, izvođače, entuzijaste, koje interesira ta tema. Ljudi misle da je gradnja prirodnim materijalima jeftinija iz razloga što često nemaju razumijevanja što to je. Često zamišljaju nekakve ono primitivne oblike objekata, neke primitivne oblike stanovanja u kojima nema ne znam, struje, vode, itd., itd. Naravno da je, ne znam, drvo, slama i zemlja iz iskopa, da su jeftiniji od ne znam, betona, šljunka i nekakve izolacije, željeza. I doista taj element je jeftiniji, ali mi nemamo sustave. Na tom tek trebamo poraditi. Izuzetno je puno više manualnog rada koji onda tu cijenu povišava. Jer ja ne mogu doći u trgovinu i kupiti, dajte mi gotovu žbuku i ne znam, gotove prefabricirane elemente kojima ću ja graditi. Imaš jednu kompletnu sliku kad vidiš kako cijela ta bio-bauen priča, ne znam, funkcionira u jednoj Austriji ili jednoj Njemačkoj gdje to u stvari tvori jednu, značajni dio ukupnog građevinskog kolača. Ali niti u jednoj Njemačkoj to nije mega rašina priča. Ali recimo nekakvih 3 do 5% ukupnih građevina ima elemente ili je građen po principima ekološkog graditeljstva, to je industrija.

U Europskoj uniji, osobito Austrija koja nam je tu najbliža, naravno Skandinavija i Nizozemska recimo isto koji su jako napredni što se tiče ekološke gradnje. Jako puno grade drvom i to ne ono samo male objekte, nego tipa… E Austrija ima program poticajne stanogradnje gdje je nužno graditi znači od ovakvog materijala od kojeg je ova kuća izgrađena, znači od križno uslojenih ploča jer je to njihova industrija i potiču zapravo razvoj svoje, te građevinske industrije.

Ne znam koliko su izgledne takve promjene. Ono što mislim da je svakako nužno je da guramo u tom smjeru. To mogu gurati lokalne zajednice koje znaju da im je u interesu lokalne ekonomije tako nešto. To mogu gurati, može gurati nevladini sektor. To mogu gurati i industrije građenja. Mogu gurati arhitekti, urbanisti, krajobrazni arhitekti, strojari. Svi mogući stručnjaci zapravo mogu gurati tu vrstu promjena negdje gdje oni imaju utjecaja.

Kako se to gleda u praksi, tako da i dalje imate 99% rješenja koja su uobičajena, koja postoje zadnjih 50 godina. Ljudi se ne educiraju, ne primjenjuju nove tehnologije. Čak ako želite primijeniti nove tehnologije postoji veliki otpor određenog dijela projektanata na tržištu, ne znaju kako to napraviti pa onda se događa onaj otpor, ne želim ja to, nije to dobro. Znači, kada nešto ne poznaš, kada s nečim nisi upoznat onda naravno prirodni strah od nečeg pošto je novo što tebi nije poznato. Tako da problemi počinju prvo u struci pa se onda preslikavaju i na neku širu populaciju koja bi trebala koristiti znanja te struke.

Jedan od problema koji susrećem u radu na takvim objektima. Znači, drvene konstrukcije gdje pokušavamo koristiti materijale koji su, nisu klasični. Znači nisu cigla, beton, stiropor i ne znam, čelik. Je ta da ih nemate dostupne na tržištu. Imate puno različitih materijala od ovčje vune, od slame, od morskih algi, ono tak… konoplje i tak, ali to nije široko rasprostranjeno i teško je možda nekome ko onako, treba to bit jednostavno dobavljivo, onda organizirati građenje na taj način.

Recimo u dosta zemalja u Europi je legalno graditi od slame. Legalno je graditi u Hrvatskoj od slame koja je certificirana samo što certificiranje je proces koji košta. Za jedno malo tržište je velik rizik upustiti se u certificiranje novog materijala, ako je to materijal koji treba prijeći iz alternative u mainstream.

Mi smo kroz jedan projekt dobili sredstva i pri IGH smo trebali istesirati i fiziku i kemiju bale slame. I uglavnom, došli smo do zaključka da će naša certificirana bala koštati 5 eura, pri ugradnji ako ćemo te sve elemente koji smo uložili u nju naplatiti, a moraš. A ti kupiš balu, evo sada u vrijeme žetve u ljetu za 0,66 do 1,20 EUR. To je jedan veliki, veliki apsurd ove cijele priče. Bale slame su nusproizvod u poljoprivredi koji se baca posvuda. Znači mi imamo lokalni, najlokalniji materijali koji nam je dostupan i tu, ali imamo situaciju da moramo voziti nekakav slalom kroz propise dok ozakonimo svoje građevine.

Na neki način sustav želi zaštiti potrošača jer nema svatko znanje o tome koliko taj materijal mora biti suh, tj. koji postotak vlažnosti smije imati da se sigurno ugradi u građevinu, kako ga mora obložiti s obje strane da bi on bio siguran. Ljudi često gotove izolacija sa sijenom, nije sa sijenom, sijeno je sasvim nešto deseto. Tako da, znači, tu se pokušava zaštiti široku masu da se ne dogode onda korištenja nekakvih materijala koji nisu uporabljivi.

Zato što je jednostavno sve preregulirano, birokratizirano, normirano i šta treba i šta ne treba, jel. To znači, imamo primjer gdje možete napraviti kuću u kojoj je sve po propisima, a koja je vrlo nezdrava za život samih stanara, a istovremeno ima jako negativan učinak na okoliš, ali je sve po propisu. Imamo drugi smjer gdje je na dobrobit okoliša i priroda, ali nije potpuno regulirano propisima.

Zašto se događa, ovaj, toliko neučinkovitosti? Velika količina entropije bi mi to rekli u ovaj, kaosa u toj našoj građevini, zato što imamo zakone koji se ne provode. Zato što nema posljedica za one koji ga krše. Zato što ako imamo na ljude koji na takve stvari onda je njih premalo, nisu dovoljno veliki da bi još uvijek tvorili neku kritičnu masu.

Koliko sam ja kao pojedinac odgovoran za nešto? Koliko sam ja kao član zajednice odgovoran za nešto? Koliko sam kao član društva odgovoran za nešto? Koliko sam kao globalni građanin odgovoran za nešto? To je stvar koja ne treba voditi u krivnju, nego treba voditi u osvještavanje, a onda u biranje i odlučivanje.

Ja samo hoću reći da se stvarne promjene neće desiti dok ne postoji određena politička volja. Jer ovo sve drugo je natezanje i povuci, potegni, što je normalno u razvoju jednog mladog društva.

Najviše to me muči kada vidim da je potencijal tu, a da je sustav tu i da je raspon između onog di je potencijal i gdje je stvarnost, jako velik. I to se može ogledati na jako puno različitih stvari. Industrija, obrazovanje, struka… Nevjerojatno kvalitetni ljudi, studenti na recimo ovom fakultetu kao i na drugim fakultetima koji su apsolutno u svjetskom rangu znanosti struke i svega. Međutim ima jako puno stvari koji koče ostvarivanje tog potencijala. Ima jako puno kočioničara, jako puno onih koji samo žele zadržati status quo. U ozbiljnim sređenim sustavima ti ljudi se nebi mogli pojaviti na tim pozicijama, na tim mjestima, nebi mogli imati mjesto za stolom za kojim se diskutira. Jednostavno smo u prestatičnoj poziciji, situaciji, mala količina stručnjaka, uvijek se vrte iste firme, uvijek se neke stvari na sličan način, nema tu neke velike konkurencije koja bi sada uzrokovala da možda i ti koji mogu napraviti nešto bolje jednostavno nemaju potrebu napraviti ništa bolje jer imaju ono relativno mali broj tvrtki, imaju na neki način dominaciju. Tako da, ja sam uvijek za to da se dovode neke nove prakse, neki ljudi koji mogu uvesti nešto novo. Da jednostavno pomognu i nama da dignemo razinu rezultata koji isporučujemo, projekata koje stvaramo.

Tu je kolni pristup. Sav kompost koji dolazi, sva sječka, sav materijal za vrt ulazi tu. Tu je gospodarska terasa, praonica, alatnica, sprema, staklenik za uzgoj presadnica. Znači tu je taj zglob gdje sve ulazi. Istovremeno sve što uzgojimo od povrća i sjemena se tu na neki način izvaže, spremi, uredi i vozi na tržište za Split, jel. Znači ulazi se kroz alatnicu, staklenik u ulazni prostor gdje je garderoba. Dok s južne strane imamo taj trijem, tu je ulaz za goste, za situaciju kad se odvija radionica. To je kao “reprezentativni” ulaz. Tako da imamo taj servisni ulaz i gospodarski. I ovo je praktički glavni ulaz u kuću. Glavni dio kuće je ova kuhinja, koja je namjerno postavljena da bude spoj iznuta prema vani, spoj gospodarskog i stambenog dijela. To je kao na neki način komorni most. Znači ovdje, iz ove točke u kuhinji se vidi ulaz, vidi se cijela vizura šta se u vrtu radi i fantastičan pogled na Mosor, na 1300 metara visine. Tako da je to povezano. S jedne strane je stambena terasa, tu se jede vani, ruča, večera, doručkuje se vani. Ovdje je spojeno na ljetnu kuhinju i na taj dio edukacijski. A ovdje je blagovaonica i dnevni boravak sa peći na drva, sa kaminom. Ispred toga je ta stambena terasa. Znači tu se odvija većina života, maksimalno da smo na vani i ono što je jako važno da je zaštićeno s tri strane tako da se može boraviti i usred zime i kad puše i sve. Tu je najzaštićeniji dio kuće. Znači ispod ove stambene terase nalazi se spremnik za kišnicu od 100 metara kubnih kapaciteta tako da sve površine s krova skupljamo kišu u taj spremnik za kišnicu s kojim opskrbljujemo sve potrebe kuće. Sva voda koja se prelije s tog spremnika se prelijeva u ovu prirodnu akumulaciju, prirodni bazen gdje je zamišljeno kao jedan mali eko sustav. Tu znači trstika, lopoči, svo vodeno bilje pročišćava tu vodu, a ono što je u stvari nama ključno da to služi kao jedna mirko klimatska zona da moderira klimu i služi kao stanište za svu moguću bioraznolikost. Pa voda se jako sporo hladi i jako sporo grije. Znači što je već masa vode, što je dublja, ona ima na neki način stalnu temperaturu 15, 16 stupnjeva tako da se ona ne stigne pregrijati, ne stigne se ohladiti. Ovaj, to je jedno dosta interesantno rješenje jer onda usred ljeta kad je vani plus 40 tu ova voda hladi terasu i tu je ugodno za boraviti, još kad se otvori prozor na sjeveru i jugu dobije se poprečna ventilacija, zasjeni se strop i ono, to je cijela ideja pasivne kuće da je šta ugodnija za boravak. A isto tako zimi kad je hladno, kad je temperatura ispod 4, 5 stupnjeva, ta voda od 15, 16 stupnjeva grije tu cijelu zonu. Ima i drugi dio priče, znači da ta akumulacija zimi služi da se i sunce kad je nisko zimi reflektira ovaj toplinu i dodatno zagrijava taj prostor. Svjestan sam i na primjer ove vlastite kuće koju radimo, nismo zadovoljili sve kriterije. Jednostavno dođete u jednu dilemu, treba vam čvrst, kvalitetan temelj, možete eksperimentirati s kamenom, sa šipkama, nešto, ali odlučite se u jednom trenutku za betonski temelj, ali samo za temelj. Znači ne cijelu kuću.

Trudiš se koristiti ekološke na primjer materijale, ali ne uspiješ u potpunosti. Znači nije onako cjelovito rješenje kako bi ti htio da bude. Onda u tom razmišljanju o tome sam shvatila da zapravo su i te lokalne intervencije i ona jedan taj segment koji uspiješ pomaknuti i uspiješ ono izvesti na nekom objektu je dovoljan da se događaju ti mali pomaci koji će onda nakon nekog vremena ipak ono zapravo tvoriti jedan veći pomak.

2005. godine nije bilo ni jedne kuće od tvrdo balirane slame u Hrvatskoj. Danas, 16 godina kasnije, njih je preko 100.

Ja bih rekla da se zadnjih 3 do 4 godine vidim na tržištu ozbiljne promjene u Hrvatskoj, iako želim napomenuti da inertnost industrije nije povezana samo sa Hrvatskom. Ona je u cijelom svijetu, zapravo je situacija preslikana. Počinju se događati promjene, one ne dolaze iz struke, iz industrije, one dolaze od investitora koji postaju vrlo educirani. Oni dolaze sa nekim idejama, oni su ti koji su čitali o nekim naprednim tehnologijama i žele primijeniti to na svojoj zgradi bez obzira što je to možda malo kompliciranije, što to možda nije pravocrtno nego možda zahtjeva dodatne konzultacije, dodatne stručnjake, dodatno vrijeme, dodatne resurse.

Vjerujem da će unutar 10 godina certificirana slama, certificirana konoplja biti isto nešto što će, čime će se puno češće graditi. Mislim da kroz 20 godina, 10, 20 godina će jako puno industrije cementa, cigle čak možda i čelika biti na obnovljivim izvorima energije. Mislim da će se i ta industrija koja nam je trenutačno problem da će biti drukčija. Da čak i ako gradiš od cigle i betona da će to imati puno manji ugljični otisak nego što ima sad.

26 % manje emisija nego 1990. godine – danas emitiramo četvrtinu manje CO2 po toni proizvedenog cementa

Pa ja moram priznati da se ne osjećam da se borim sa vjetrenjačama. Istina je da trošim enormnu količinu energije u pokušaju da nešto se promijeni i tako. Borba s vjetrenjačama je kada se nešto boriš, a ništa ne uspijevaš, a ja imam osjećaj da ipak, ipak nešto uspijevam. Možda to nije onoliko koliko bi ja htjela, možda to nije onoliko koliko sam očekivala, ali jednostavno je onoliko koliko je moguće u ovom sustavu sa svim nekim drugim parametrima koji se događaju. Nekako osjećam da tu mogu puno doprinijeti. Možda mogu ukazati na neki drugačiji način da se određene stvari organiziraju, naprave. I rad sa fenomenalnim mladim ljudima s kojima radim na fakultetu strojarstva i brodogradnje jer mi je nekako dovoljan poticaj da ostanem ovdje.

Sanjam o tome kako se budim na našem imanju. Ovaj… Kako uživamo s djecom i ovaj, evo stvarno ne mogu dočekati. Svaki dan radimo po 16, 18 sati na tome cilju i sanjam o tome svaki dan nas je svaki dan sve više. Danas i sutra 10, pa 100 pa 1000 pa da ono, regeneriramo i prvo i Dalmaciju i Hrvatsku. Ne možemo se osjećati ni slobodni ni imati tu neku sreću i zadovoljstvo ak drugome nije dobro, ako drugi nemaju taj pozitivan, ovaj… Ne osjete taj pozitivan učinak.

Sanjam da se ova naša prekrasna zemlja doista maksimalno orijentira na zelene tehnologije. Ono, sanjam da puni potencijal, ma da, da… koji puni, da desetine potencijala koji imamo da je iskorišteno i da se okrećemo ka takvim tržištima, ka takvim gostima, da se okrećemo ka takvim navikama. Bit će i to da će ovo društvo sazrit i da ćemo u stvari biti ono, zreli i zahvalni gospodari.

Sve to što se nama sada čini da ekonomski si ne možemo priuštiti biti ekološki, na kraju društvo to mora platiti. Sve negativne posljedice ekološki problema koji su i problemi za naše zdravlje. Kad kažem društvo mora platiti, tko mora platiti? Tko je društvo? Porezni obveznici. Dakle svi mi ćemo to morati platiti na kraju. Ja bih volio da malo pogledamo ok, ako imamo trenutno neke ekološki negativne prakse, tko profitira od njih? Dakle da li možda postoje neke tvrtke i neki pojedinci, neke financijske institucije koje trenutno žive od ekološki negativnih praksi i možda čak imaju jako veliki profit od toga. Gdje ide taj profit? Ide li na offshore račune? Ide li u poreznu blagajnu? Ide li ga dovoljno u poreznu blagajnu da onda iz tog poreza se može sve ove ekološki negativne učinke sanirati i bismo li mogli napraviti malo obrat pa da ne saniramo nego preveniramo? Znači da te novce uložimo u to da promjenimo, da se bavimo nekakvim drugim industrijama, nekakvim drugim materijalima, obnovljivim izvorima energije i tako dalje.

Postoji staro izreka koja kaže: pusti svog neprijatelja da živi godinu dana u novogradnji prije nego što se useliš.

Kvalitetna drvena kuća s slamnatim zidovima košta nas otprilike koliko i kuća od betona i cigle kada nekoga angažiramo za to.

Apsurdno je što ljudi prilikom kupnje automobila obraćaju pažnju na potrošnju po kilometru i planiraju svoje troškove prema tome, no prilikom gradnje kuće često zaboravljaju dugoročnu potrošnju vode i struje u sljedećih 50 godina. No, prave uštede se zapravo događaju upravo tijekom tog dugog razdoblja.

Raduje me što će moja vlastita kuća jednog dana, kada više nije upotrebljiva, ostaviti znatno manje otpada koji se prirodno može razgraditi.

Održivost nije ograničena na taj mali krug, već obuhvaća znatno veći, koji se prostire daleko izvan mojeg malog stana, naselja i zemlje. To je o proširivanju granica sustava, kako kažu inženjeri.

GRADITELJSTVO